18.-21. listopada 2006., Hrvatski restauratorski zavod – Restauratorski centar Ludbreg, Hrvatska

Neposredni rad na kulturnom dobru neprijeporno ima presudnu važnost za očuvanje i valorizaciju spomeničkih svojstava, zbog kojih su predmeti, građevine ili kulturno-povijesne cjeline prepoznate kao spomeničke vrijednosti.
No, taj rad, vrlo kompleksan i raznolik, nije dovoljno teorijski razrađen te se zbog toga u praksi konzervatorsko-restauratorska djelatnost provodi neujednačeno i raznovrsno. Često nedostaju čvršća uporišta koja razgraničavaju pitanja struke i uspostavljaju status djelatnosti, a to se očituje i u procesu osposobljavanja stručnjaka, kao i prigodom zasnivanja kriterija i standarda za obavljanje konzervatorsko-restauratorske djelatnosti.
Predviđeno savjetovanje o konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti nastoji obuhvatiti znanstvene, stručne, organizacijske, obrazovne, pravne i razvojne aktivnosti u vezi s neposrednim radom na kulturnom dobru, čiji je cilj zaštita, obnavljanje, uređenje, revitalizacija i uključenje zaštićene baštine u kulturne i gospodarske tokove.
U okviru sekcija o organizaciji, obrazovanju i razvoju nastojat će se dobiti odgovore provjerene u praksi, ili planirane, a teorijski utemeljene. Oni će nam pomoći u unaprjeđenju konzervatorsko-restauratorske djelatnosti te biti osnova razvoju usklađenom s europskim načelima i tradicijom.

Sekcija I
Organizacija konzervatorsko-restauratorske djelatnosti

Zaštita kulturnih dobara, a napose izvođenje zaštitnih radova, najčešće je premrežena različitim interesima, koji su često međusobno sukobljeni. Javni interes zahtijeva istraživanje, upoznavanje i očuvanje cjelovitosti spomeničkih svojstava kulturnog dobra, dok se interes vlasnika, korisnika ili investitora često zaustavlja samo na zaštiti, izgledu i iskorištavanju tog dobra. Sličnu dvojnost interesa možemo naći u institucijama koje rade na kulturnim dobrima, ovisno o tome jesu li neprofitne ustanove ili profitabilna društva. Stoga je izuzetno važno što pravilnije i kompetentnije razgraničiti ovlasti i odgovornosti, te utvrditi kriterije za odlučivanje i standardiziranje postupaka na kulturnim dobrima, radi unaprjeđivanja konzervatorsko-restauratorske djelatnosti. S obzirom na to, rasprava u ovoj sekciji bavila bi se institucionalnim, funkcionalnim i strukovnim određenjima u sustavu djelatnosti.
Prva grupa pitanja obuhvaća status i djelokrug:

• javnih ustanova na državnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini;
• ustanova, trgovačkih društava i pojedinaca ovlaštenih za rad na zaštićenoj baštini;
• strukovnih i građanskih udruga te obrazovnih inicijativa.

Očekuje se i rasprava o uvjetima koje mora udovoljavati osoba, odnosno društvo, za obavljanje djelatnosti, o kriterijima za odabir izvođača, provođenju nadzora, recenziranju obavljenih radova, o obvezama struke i vlasnika ili korisnika za održavanje kulturnog dobra.
Druga skupina pitanja obuhvaća strukovna određenja u sustavu djelatnosti, kao što su primjerice:

• uspostava terminologije;
• standardiziranje djelatnosti, primjerice istraživanja u funkciji dijagnosticiranja stanja kulturnog dobra kao podloge za planiranje radova na očuvanju;
• propozicije za projektiranje;
• standardiziranje prateće dokumentacije i njezina dostupnost;
• primjena tradicijskih materijala i tehnologija i dr.

Sekcija II
Obrazovanje i stručno usavršavanje u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti

Između obrta i znanosti, između vještine i teorijskih znanja, između različitih struka, primjerice, od arhitekata, povjesničara umjetnosti, arheologa, do restauratora, slikara, kipara ili kemičara, nalazimo mnoštvo različitih vrsta i stupnjeva školovanja za djelatnike, koji se zapošljavaju na konzervatorsko-restauratorskim programima. Suočeni sa zadaćama interdisciplinarnog karaktera i često složenim organizacijskim zahtjevima, mnogi sudionici u tim poslovima tek se zapošljavanjem istinski profesionaliziraju za konzervatore ili restauratore, sukladno svojim sklonostima i sposobnostima.
Pretežno poticanje likovnog izražavanja, s jedne strane, ili pretežna orijentacija znanstvenom, prirodoslovnom utemeljenju restauratorskih postupaka karakterizira različite pristupe u obrazovanju restauratora. To otvara pitanje utemeljenja studija za konzervatorsko-restauratorsku djelatnost u okvire postojećih fakulteta ili umjetničkih akademija, ili formiranje posebnih interdisciplinarnih i međufakultetskih studija za zaštitu kulturne baštine. Odluke se aktualiziraju u procesu prilagodbe Bolonjskoj deklaraciji.
Školovanje za tradicijske obrte, različiti obrazovni programi i specijalizirani tečajevi, kao i odnos stjecanja teoretskih znanja, povezani s praktičnim radom, u okviru ove sekcije zaslužuju posebnu raspravu.
Stoga okvir rasprave u ovoj sekciji možemo naznačiti sljedećim pitanjima:

• definiranje stručnih profila i ujednačavanje stručnih zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti;
• povezivanje konzervatorsko-restauratorskih programa sa sadržajima iz obrazovnih programa pojedinih profesija – posebni studiji ili specijalizacije za konzervatorsko-restauratorsku djelatnost;
• povezano osposobljavanje na teoretskoj i praktičnoj razini – povezivanje obrazovnih ustanova sa stručnim i znanstvenim institucijama;
• stručno usavršavanje uz rad: gradilište–škola, specijalizirane radionice, međuinstitucionalna razmjena, znanstvena i stručna savjetovanja;
• uključivanje konzervatorsko-restauratorskih sadržaja u odgojno-obrazovne programe o kulturnoj baštini;
• školovanje i stjecanje vještina u primjeni tradicijskih obrta.

Sekcija III
Razvoj i uloga konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u kulturnom i gospodarskom razvoju

Temeljni cilj savjetovanja sažima se u preporukama za unaprjeđivanje i razvoj konzervatorsko-restauratorske djelatnosti.
Pri tome unaprjeđivanje sagledavamo ponajprije kao rješenja koja mogu poboljšati djelatnost struke, a razvoj kao širenje konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u smislu intenzivnijeg i raznovrsnijeg uključivanja u razvojne programe drugih kulturnih i gospodarskih djelatnosti.
Konzervatorsko-restauratorska djelatnost ključni je čimbenik u procesu očuvanja zaštićene kulturne baštine. Iako je ova tvrdnja neprijeporna, da bismo utvrdili ulogu djelatnosti u kulturnom i gospodarskom razvoju nužno je razmotriti neka važna pitanja kao što su:

• položaj konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u kulturnom i gospodarskom sustavu;
• način financiranja konzervatorsko-restauratorske djelatnosti iz sredstava proračuna,
• konzervatorsko-restauratorska djelatnost i tržište.

Ulogu konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u gospodarskom razvoju posredno određuje način gospodarenja zaštićenom kulturnom baštinom te je u raspravi ove teme nužno dotaknuti i pitanja:

• ulaganja u očuvanje kulturne baštine;
• mudre upotrebe kulturne baštine;
• te kulturne baštine kao komparativne prednosti u gospodarskom razvoju.

Navedene teme čine najširi okvir za raspravu o ulozi konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u razvoju demokratskog društva i suvremenog gospodarstva.